Cerebralna paraliza je vrlo kompleksan invaliditet koji traži interdisciplinarni pristup. Osobe s cerebralnom paralizom često su „nevidljive“ u društvu i isključene iz zajednice. Zbog toga se u cijelom svijetu 6. listopada obilježava Svjetski dan cerebralne paralize s važnim ciljem osiguravanja i uživanja punih prava, pristupa i mogućnosti za sve osobe s cerebralnom paralizom.
Javna svijest – cerebralna paraliza je najčešći tjelesni invaliditet u djetinjstvu. U svijetu živi više od 17 milijuna osoba s cerebralnom paralizom, uz potporu od 350 milijuna obitelji, prijatelja i članova organizacija. Sa svojim obiteljima i dalje se susreću s diskriminacijom i neprihvaćanjem šire zajednice.
Kvaliteta života osoba s cerebralnom paralizom ovisi o pristupu proizvodima, informacijama i podršci. Dostupnost specijaliziranih pomagala (kao što su električna kolica, prilagođena računala, poseban pribor za jelo) bitno olakšava svakodnevni život osobama s cerebralnom paralizom i njihovim obiteljima. Važna je dostupnost informacija u kojima roditelji djece s cerebralnom paralizom mogu dobiti savjete o brizi, kao i prepoznavanje mjesta na kojima osobe s cerebralnom paralizom mogu saznati sve o svojim pravima. Podrška treba uključivati formiranje mreže podrške u zajednici (organizacije, obitelji, osobe s cerebralnom paralizom) kako bi se međusobno mogli dijeliti iskustva i savjete.
Kada dijete ima oštećenje mozga, onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju da nešto nije u redu. Neki od tih simptoma i znakova su: otežano sisanje, disanje i gutanje, što pobuđuje sumnju na leziju mozga; slaba kontrola glave poslije dobi od tri mjeseca; prekomjerna napetost ili mlohavost mišića; nesposobnost sjedenja bez potpore od 8. mjeseca; upotreba samo jedne strane tijela; poteškoće hranjenja; jaka iritabilnost; odsutnost osmijeha.
DIJAGNOZA I TRETMAN
Konačnu dijagnoza cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar.
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo, te o samom tretmanu, tj. vrijeme kad je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje. To su mentalna retardacija, konvulzije, problemi vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, problemi učenja, poremećaj pažnje i hiperaktivnost.
Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete. Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije i u školu.
I na kraju, ali ne i najmanje važno: ne postoji niti jedan opravdani razlog zbog kojega osoba s cerebralnom paralizom ne bi mogla zasnovati radni odnos za zanimanje za koje je osposobljena.
Izvor: posi.hr/ hsucdp.hr