Prije jedanaest godina napustili su Hrvatsku u potrazi za sigurnijom budućnošću. U Stockholmu su pronašli posao, stvorili dom, stekli prijatelje za cijeli život i postali roditelji troje djece. Danas, unatoč uređenom sustavu i stabilnom životu u Švedskoj, donijeli su odluku koja ih vraća na početak – povratak kući. Razlog nije posao ni novac, nego ono što se ne može nadomjestiti ni najboljim standardom: OBITELJ.
Mario Zagrajski rodom iz Baranje, iz Čeminca, ispričao nam je dio njihove priče:
“Moja priča u Švedskoj započela je prije točno 11 godina. Glavni grad, Stockholm, postao je naš novi dom iz razloga s kojim se, nažalost, mogu poistovjetiti mnogi moji sunarodnjaci – u Hrvatskoj tada nismo vidjeli sigurnu budućnost, a još manje uvjete za osnivanje obitelji. Loša financijska situacija prelomila je odluku. Izbor je pao na Švedsku jer je moja sestrična već živjela ondje, što nam je dalo barem neku početnu točku u nepoznatom svijetu.
Krenuo sam prvi, sam s koferom u rukama, a moja djevojka – danas supruga – pridružila mi se nakon dva mjeseca. Bili smo mladi, na početku i željni uspjeha.
Početak u tuđini uvijek je izazovan, no sudbina je htjela da vrlo brzo pronađemo svoje ljude. Supruga je preko Facebook grupa namijenjenih našim doseljenicima upoznala nekoliko cura. Tako je sve počelo. U početku nas je bilo tek dva ili tri para. Nitko od nas tada još nije imao djecu. Zajedno smo rasli, prolazili kroz prve korake prilagodbe, a s vremenom su došla i vjenčanja. Ubrzo su naš mali krug počele uveseljavati i djeca.
Prekretnica u našem društvenom životu dogodila se kada nam je prvo dijete krenulo u vrtić. Tamo smo upoznali druge roditelje s našeg govornog prostora. Krug prijatelja rastao je iz dana u dan, a povezivala nas je nevjerojatna zajednička spona osim što smo se međusobno razumijeli – gotovo svi su imali djecu istog godišta kao i naša.
Danas našu ekipu čine obitelji iz cijele bivše Jugoslavije – ima nas iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Svi su oni, baš kao moja supruga i ja, svoje druge polovice pronašli u ljudima s naših prostora. Postali smo jedni drugima podrška, oslonac i obitelj u tuđini.
Ipak, nakon više od desetljeća uspješnog života u uređenom švedskom sustavu, došlo je vrijeme za novu, najvažniju odluku.
Moja supruga, naših troje djece i ja, pakiramo kofere i vraćamo se u Hrvatsku. No, u ovoj odluci nismo sami – s nama se u domovinu vraća još jedan par iz naše ekipe, također s troje djece. Razlog za povratak je jednostavan, a ujedno i najveći mogući: obitelj. Želimo biti uz svoje roditelje i obitelj. Želimo da naša djeca odrastaju osjećajući toplinu baka i djedova, da provode vrijeme s njima dok su još tu jer to nema cijenu.
Švedska nam je dala mnogo – sigurnost, stabilnost i predivne prijatelje za cijeli život.
No, život nas sada zove natrag tamo gdje pripadamo. Odlazimo bogatiji za troje djece, jedanaest godina neprocjenjivog životnog iskustva i spremni za novo poglavlje u domovini.”
Ono što je njihovu priču učinilo posebnom nije samo život u Švedskoj, nego ljudi koje su tamo upoznali. Daleko od rodnog kraja, među njima su se stvorila prijateljstva koja su s vremenom prerasla u nešto puno više od običnog druženja.
Mladi parovi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, svi sličnih životnih priča i istih briga.
Vrlo brzo druženja su postala dio svakodnevice. Gotovo da nije prošao tjedan bez zajedničke kave, ručka ili večernjeg okupljanja. Slavili su rođendane, godišnjice i blagdane, bodrili jedni druge u teškim trenucima i zajedno se veselili svakom uspjehu.
Kako su godine prolazile, njihova je mala zajednica rasla. Zajedno su dočekivali prinove, dijelili iskustva i savjete. Djeca su odrastala zajedno, igrala se u parkovima Stockholma, zajedno kretala u vrtiće, a kasnije i u škole. Vikendi su bili rezervirani za druženja u domovima, zajedničke večere, dječju igru i duge razgovore koji su često trajali do kasno u noć. A kada bi stiglo proljeće, kao da bi cijela ekipa ponovno oživjela. Parkovi i dvorišta postajali su mjesta okupljanja. Palili su se roštilji, djeca su trčala po travi, a odrasli satima razgovarali uz smijeh i prisjećanje na krajeve iz kojih su došli.
Razlike među njima nisu postojale – bili su jednostavno prijatelji koji su u tuđini pronašli svoju drugu obitelj.
Tijekom godina zajedno su proslavili bezbroj rođendana, ispratili djecu na prvi dan škole, navijali na sportskim natjecanjima i obilježili sve velike životne trenutke. Upravo zato odluka o povratku nije jednostavna. Osim Švedske, iza sebe ostavljaju i ljude koji su im obilježili jedno važno životno razdoblje. No, kako kažu, prava prijateljstva ne poznaju granice.
Iako će ih kilometri ponovno razdvojiti, uspomene na zajedničke godine ostat će trajna veza među obiteljima koje su u tuđini pronašle dom jedni u drugima.
Video ustupljen s Facebook profila Emanuelle Zagrajski
