Prošle godine, odnosno 2024., nakon četrdeset godina liječničke službe, u mirovinu je otišla dr. Ibojka Sičajmov, liječnica hitne pomoći u Belom Manastiru. Hrvatska liječnička komora 4. travnja 2025. godine odlikovala ju je srebrnom medaljom za zasluge, priznajući njezinu iznimnu profesionalnu karijeru koju su obilježili duboka predanost pozivu, stručna skromnost i služenje zajednici.
Dr. Ibojka Sičajmov nije se pronašla u miru bijele kute i ordinacije, već u svijetu sirena, hitnih odluka i noćnih uzbuna. Hitna pomoć postala je njezin pravi poziv – mjesto gdje je trebalo djelovati u trenu, često s malo sredstava, ali odlučno, brzo i s empatijom. „Ne mogu zamisliti da radim sjedeći za računalom“, priznala je u jednom ranijem intervjuu.
Karijeru je započela u Pečuhu, kamo je stigla kao stipendistica nakon završetka dvojezične gimnazije u Belom Manastiru. U vrijeme domovinskog rata vratila se u Pečuh, gdje je radila u izbjegličkom kampu, a zatim se priključila hitnoj službi. Godine 1997. vratila se u svoj rodni grad, Beli Manastir, gdje je od tada neprekidno služila stanovnike okolice – doslovce danonoćno. Njezin rad obilježila je „sveta trojka“: profesionalnost, stručnost i ljudskost.
Tijekom desetljeća provedenih u vozilu hitne pomoći nije bila samo liječnica, postala je dio tkiva zajednice. Sudjelovala je u kampanjama za zdravstvenu edukaciju, dostavljala opremu za prvu pomoć seoskim vatrogasnim društvima, a broj hitnih poziva mijenjao se iz tjedna u tjedan, no njezina energija nikad nije posustala.
Unatoč zahtjevnom poslu, uvijek je nalazila vremena i snage za očuvanje lokalnih vrijednosti: kao članica Mađarske katoličke žene – Baranja u Belom Manastiru, svojim je rukotvorinama čuvala tradicionalne mađarske motive, a u kuhanju se držala starih recepata – kako je sama govorila, „gozbe naših baka ne smiju pasti u zaborav“. Ibojka nije bila samo liječnica, već i osoba od zajednice – u najplemenitijem smislu te riječi. Bila je primjer u struci, ustrajnosti, ljudskosti i očuvanju tradicije. Srebrna medalja, uručena 4. travnja u osječkom hotelu Waldinger, potvrda je struke za sve što je učinila za pacijente, zajednicu i čast profesije.
– Bilo mi je jako dirljivo što je struka prepoznala naš životni rad. Ovaj poziv traži cijelog čovjeka, liječnik uvijek mora donositi brojne žrtve i odricanja kako bi mogao pomoći potrebitima i bolesnima. Ovo priznanje mi je jako godilo, jer sam svoj život posvetila svom pozivu – ispričala nam je Ibojka.
Ova nagrada, međutim, nije samo priznanje za zasluge iz prošlosti, već i za životni stil u kojem liječenje nije bilo samo posao, već i poslanje.
Prijevod/izvor: Izabela Šegota/ kepesujsag.com
