Postoje događaji na koje odemo, budu lijepi i prođu. A postoje i oni drugi.
Oni nakon kojih još neko vrijeme nosimo osjećaj da se dogodilo nešto posebno. Ne nužno veliko i spektakularno, nego jednostavno – ljudsko.
Takvo je za nas bilo poslijepodne u Županji, na druženju kojim je Mia Dimšić predstavila svoj novi album „Negdje u ravnici“.
U dvorištu Kuće za odmor Šokačka Lady okupio se mali, odabrani krug ljudi. Nije bilo klasične promocije kakvu zamišljamo kada čujemo tu riječ. Nije bilo distance između izvođača i gostiju. Bili su tu ljudi koji su na različite načine dotaknuli Mijin glazbeni put – suradnici, prijatelji, dragi ljudi.
I bilo je baš lijepo. Onako slavonski – opušteno, prisno i bez pretjerivanja.
Uz pjesmu, tamburu, razgovor, smijeh i one male trenutke koji možda nikada neće završiti u nekom službenom izvještaju, ali upravo zbog njih ovakvi dani ostaju u sjećanju.
Mia je svoj novi album smjestila upravo tamo gdje mu je, čini se, i mjesto – među ljude i u kraj iz kojeg toliko toga nosi sa sobom.
„Negdje u ravnici“ više je od naslova albuma. U njemu kao da je sažeta jedna emocija. Ona poznata, pomalo nostalgična, koja nas vrati ljudima, mjestima i uspomenama koje smo negdje putem ponijeli sa sobom.
A taj je dan ravnica bila svuda oko nas.
U pjesmama.
U tamburi.
U pričama.
U hrani.
U ljudima.
I možda najviše u načinu na koji smo se družili.
Posebno nam je drago što smo i sami imali priliku biti dio tog malog kruga. Biti među onima koje je Mia poželjela uz sebe u trenutku koji joj očito puno znači. Takvi pozivi čovjeka iskreno razvesele.
Ne zbog toga što je riječ o poznatom imenu, novom albumu ili posebnom događaju, nego zbog osjećaja da vas netko vidi kao svog čovjeka. Da ste dio neke priče koja je nastajala dugo prije te večeri.
I zato – hvala, Mia.
Hvala ti što si nas pozvala.
Hvala što smo imali priliku biti tamo.
Hvala na povjerenju i na toj lijepoj, jednostavnoj bliskosti koja se nije morala posebno objašnjavati.
Bilo nam je zadovoljstvo biti među ljudima koji su ti dragi.
A sada kada su se slegnuli dojmovi, ostalo je ono najvažnije – uspomena na jedno toplo poslijepodne u Županji i osjećaj da smo na trenutak bili dio nečega što je puno veće od same promocije albuma.
Jer glazba, na kraju, nikada nije samo glazba.
Ona su ljudi.
Ona su susreti.
Ona su mjesta na koja se vraćamo.
I ona su uspomene koje nam ostanu dugo nakon što posljednja pjesma utihne.
Negdje u ravnici.
Negdje među dragim ljudima.
Negdje gdje je bilo baš lijepo biti.
