Dva desetljeća čekam pravdu koja se mora ostvariti. Nema institucije u državi kojoj se nisam obratila, ali sam svuda naišla na zatvorena vrata – sa suzama u očima priča bivša poštarica i neko vrijeme samohrana majka troje malodobne djece, kojoj je jedini izvor prihoda invalidska mirovina. U nju je, kaže, morala otići zbog šoka koji je, sada već davne 1995. godine, doživjela.
Od tada do danas šest je puta operirana, a trenutačno joj se život svodi na 20-ak tableta dnevno i inzulin. O psihičkoj rastresenosti ne treba ni pričati. Za svoju kćer i pravdu, tvrdi, borit će se do kraja života. Ne želi umrijeti prije nego što se izbori za pravdu. Valerijin zaručnik, koji je ubio nju i sebe, pokopan je sa svim vojnim počastima, a njegov otac i danas prima invalidninu. Nije moguće da se jedan takav događaj mogao zataškati. Ni vojska, ni policija, ni država nisu mi pružile ruku, niti su mi izrazile sućut. Zašto? Zašto nije upisana u registar civilnih žrtava Domovinskog rata – pita se, dodajući kako više ne može čekati te kako ona i njezina kći zaslužuju isto što i kćerin ubojica. Prvi put o svemu javno je prozborila na jednom skupu u Vukovaru, gdje je bila u društvu aktivista udruge Dokumenta, koja se bavi civilnim žrtvama Domovinskog rata. Ispričala se tada svim hrvatskim braniteljima koji s cijelim slučajem nemaju veze. Njezinu je priču čuo i pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, koji ju je jučer posjetio u obiteljskom domu u Petlovcu.
Postoji mnogo ljudi koje sustav jednostavno nije prepoznao, a trebao bi – kaže Glavašević, naglašavajući kako je sustav prepoznao oca Valerijina zaručnika, koji sukladno Zakonu o pravima branitelja iz Domovinskog rata ostvaruje sva prava, što nije slučaj s Marijom.
Tvrdi kako je Valerija neupitna žrtva rata, ali važeća zakonska rješenja to ne prepoznaju. Jučer je Glavašević dopremio donaciju od 10 prostornih metara ogrjevih drva. Glavašević je svjestan kako je posrijedi donacija koja će Mariji pomoći prezimiti, ali i da se cijela stvar mora sustavno riješiti.
I.Getto
