29 godina Radio Baranje

IDEJA O OSNIVANJU RADIJA U PROGONSTVU


Sve je počelo još krajem kolovoza 1991. godine kada su Marko Kvesić kao povjerenik Vlade RH za Baranju i njegov tajnik Josip Kompanović uvidjeli razvoj situacije koji bi Baranju mogao dovesti u tešku nezavidnu situaciju. Pripremali su tada najgori scenarij za Hrvate u Baranji. “Voditeljima Općinskog suda u Belom Manastiru savjetovali smo pripremanje arhive i dokumentacije, posebice gruntovnicu, za preseljenje na slobodno područje teritorija Hrvatske u slučaju okupacije Baranje.” prisjeća se Kompanović i dodaje: “Razgovarali smo s djelatnicima tadašnjeg Radija Beli Manastir o pripremanju evakucije njih i opreme, jer to su bili hrvatski novinari i hrvatski medij na kojem su se čule istinite informacije i vijesti o stvarnom stanju. Treba reći kako se u to vrijeme istina prikrivala, a srpska propaganda pokušavala je prikazati kako se ništa ne događa u Baranji dok se zapravo pripremalo uništenje hrvatskog naroda.“.

Na radiju Beli Manastir tada su, između ostalih, radili Mario Fusi kao voditelj tehnike, tehničar Zdenko Lozančić, direktorica i glavna urednica Vlasta Šeremešić, sportski novinar Ivan Maršić, voditelji Zoran Popović i Dario Jagarinec, urednik Goran Vidojković, voditeljica mađarske emisije Beata Kuti i drugi. Iz Ministarstva informiranja pristizala su gotovo svakodnevno priopćenja i izvještaji tadašnjeg ministra Hrvoja Hitreca koja su bila intonirana na smirivanje tenzija. Do pokretanja programa u podrumu jedne obiteljske kuće na Vijencu Vlahe Bukovca 1992. u osječkom Donjem gradu, Lozančić i Fuis prošli su pravu dramu. Radio Beli Manastir prestao je s radom zbog loše sigurnosne situacije i odlaska većeg dijela stanovništva na sigurno. Uoči samog dolaska novosadskog korpusa u Beli Manastir, Mario i Zdenko samoinicijativno su odlučili skloniti veći dio radijske opreme s namjerom pokretanja programa sa sigurnije lokacije.

mario fuis

Pri izvlačenju radijske opreme, Mario Fuis i Zdenko Lozančić automobilom su se kretali sporednim i prašnjavim putovima Baranje, znanim samo lokalnom stanovništvu. “Bila je to iznimno opasna situacija jer je radijska oprema s kojojm smo se vozili u automobilu, imala veliku važnost i značaj. Možete samo zamisliti reakciju rezervista da su nas uhvatili kako odnosimo tako značajno sredstvo informiranja.” kaze Zdenko. Sasvim slučajno tada sreću čelne ljude baranjskog HDZ-a Marka Kvesića i Josipa Kompanovića koji su se također iz sigurnosnih razloga kretali istim putem. Izlaz iz trenutne situacije vidjeli su u pokretanju program iz Topolja jer bi pokretanje programa iz Osijeka loše utjecalo na moral Baranjaca. Međutim ubrzo je okupirana cijela Baranja i oprema ostaje obiteljskoj kući Zlatka Markovića, tadašnjeg tajnika Crvenog križa. Ostavivši “gole zidove” Mario i Zdenko onemogućili su okupatore u promidžbi velikosrpske agresije čitava slijedeća tri ratna mjeseca. Kako svjedoci navode, agresor je bio prisiljen preostalo stanovništvo Belog Manastira informirati (dezinformirati) megafonom vozeći se automobilom po gradu. Opremu su smjestili u Topolju i planirali privremeno pokrenuti program. Ono što je jedino nedostajalo bila je antena. Mario Fuis i Zdenko Lozančić vraćaju se u Beli Manastir po antenu, Mario biva uhvaćen od strane rezervista koji ga dovode do prostorija Radija Beli Manastir i traže otvaranje vrata. Mario svjestan praznih prostorija i odnešene opreme, simulira gubitak ključeva, traži da ga puste kući po rezervne ključeve i uspijeva pobjeći u Osijek. Tada je nazvao Zdenka koji ga je ostao čekati u Belom Manastiru i objasnio što se dogodilo kao i na opasnost situacije jer i on također ima ključeve radijskih prostorija. “Sve to događalo se na sam dan pada Belog Manastira, kada je iz vojarne u centar grada pristizala kolona tenkova i transportera. Obojica smo uspjeli izvući živu glavu bježeći kroz polja preko granice u susjednu Mađarsku, a zatim i u Osijek. Tada započinje priča oko stvaranja prognaničkog radija.” priča Zdenko.

Nako što preko Mađarske i Austrije uspjeva doći u Osijek, pronalazi Marija i ponovno započinju razgovori o pokretanju radija. Odlaze u Povjereništvo RH za Baranju na čelu s Marko Kvesićem koje je tada smatralo kako se rat mora dobiti i medijski. Pokazala se velika potreba imati radio na slobodnom teritoriju koji bi odgovarao srpskoj medijskoj propagandi.